Marxist IQ: Marxism and The State

 
BY:Politicalaffairs.net| September 13, 2014
Marxist IQ: Marxism and The State

Some questions may have more than one answer.

1.  Marxists traditionally see the capitalist state as

a.  Standing above social classes
b.  The protector of democracy
c.  A state controlled in the last analysis by the capitalist class
d.  A dictatorship which must be smashed
e.  An arena of class and democratic struggle

2. On the issue of rights and freedoms Karl Marx distinguished between

a.  Property rights and human rights
b.  Formal or paper rights and effective or implemented rights
c.  Freedom of speech and freedom of religion
d.  Rights and responsibilities

3.  In the Communist Manifesto, Marx and Engels called upon Communists to

a.  Participate in and advance the struggles for democracy
b.  Organize workers for revolution
c.  Support existing political parties that would enact reforms
d.  Organize working-class parties
e. all of the above.

4. After the Civil War, Marx believed that the U.S. was one of the nation’s most likely to see the rise of a mass socialist workers movement because

a.  The U.S. had no large feudal classes and institutions in its history
b.  The defeat of the slaveholders and the abolition of slavery removed the greatest obstacle to working class unity
c.  The U.S. had more advanced democratic institutions than any other nation at the time
d.  All of the above

Answers: Click here.

 

 

Comments (1)

Josip Andrić. | September 14, 2014 at 11:38 AM

Živio sam u zemlji SFRJ gdje je marksizam primjenjivan u praksi. Kao ilustraciju prilažem uvod u knjigu Dr Pr Branka Horvata, od udruge ekonomista SAD nominiranog za Nobelovu nagradu.

Brano Horvat, Radna teorija cijena i neki drugi neriješeni problemi ekonomske teorije.

Josip Andrić : Dali se u znanstvenim rezultatima Branka Horvata nalaze riješenja gospodarskih i društvenih kriza?

Kriza, opća, ekonomska, politička, društvena, u međunarodnim odnosima glavne su poštapalice svih tema u pisanim medijima i govorima stručnjaka, političara i inih javnih radnika.
Višeznačnost pojma “kriza”, ipak u svojoj osnovi, je ekonomska odnosno gospodarska, ako se to “ekonomsko” uvjetno shvati kao djelovanje a “gospodarsko” kao rezultat toga djelovanja.

Osnovna obilježja kriza koju neposredno trpe i vide obični ljudi su pogoršavanje uvjeta života sve većeg broja građana i društvene reprodukcije.
Najzorniji indikator tog procesa je neumitan pad broja zaposlenih bez odgovarajućeg zbrinjavanja onih koji gube i nemaju posao te pogoršavanja zajedničkih društvenih potreba u oblasti, odgoja i obrazovanja, kulture, zdravlja i socijalne skrbi.

U postojećem sustavu kapital odnosa te stavke postaju sve nepovoljnije za građane zbog ostvarivanje profita za reprodukciju kapitala. Razne ekonomske škole i politike te palijativne mjere ne daju željene niti očekivane rezultate sukladne društvenim potrebama i mogućnostima. Da bi se osigurala reprodukcija kapitala na tim osnovama od nepoželjne reakcije masa građana, na oružje i vojske, tzv. obranu, troše se ogromna sredstva ljudskog rada i materijalnih dobara.

U rješavanju kompleksa društvenih problema učestvuju “čuveni” stručnjaci s manje ili više kratkoročnim uspjesima, dugoročni negativni trend se nastavlja. Osim brojnih naučnika na temelju čijih se znanstvenih dostignuća realiziraju ekonomske i druge politike s upitnim cjelovitim rezultatima, postoje i oni prešućivani čije znanstvene spoznaje daju i nude odgovarajuće odgovore.
Jedan od tih prešućivanih znanstvenika u ekonomskim znanostima je Dr. Branko Horvat. Za one koji nisu za njega čuli, tko je bio Dr. Branko Horvat.

“BILJEŠKA O PISCU

Branko Horvat je rođen u Petrinji 1928. godine. Kao šesnaestogodišnjak otišao je u partizane, a po završetku rata nastavio je školovanje. U Zagrebu je studirao tehniku, ekonomiju i filozofiju, a svoj prvi doktorat odbranio je na Zagrebačkom sveučilistu 1955. godine. Na University of Manchester u Engleskoj obranio je drugi doktorat 1958. godine. Predavao je na Sveučilištu, u Zagrebu, Univerzitetu u Beogradu, te na ostalim jugoslovenskim univerzitetima. Bio je osnivač i dugogodišnji direktor Jugoslovenskog instituta za ekonomska istraživanja.Pored bavljenja naučnim radom koji mu je doneo izvanrednu medunarodnu reputaciju, Branko Horvat je radio na nizu domaćih i medunarodnih ekonomskih programa u različitim svojstvima — od rukovodioca istraživanja do dužnosti vladinog savetnika; u više navrata boravio je i boravi kao gostujući profesor na uglednim američkim i evropskim univerzitetima. Svoje radove Horvat je objavljivao i objavljuje u stručnim časopisima medunarodnog renomea i kod uglednih domaćih i svetskih izdavača. Njegovi radovi objavljeni su na engleskom, ruskom, njemačkom, italijanskom, mađarskom, českom… jeziku.

Profesor Horvat pripada onom malom broju svetski relevantnih ekonomista, a nesumnjivo je jedatn od najautoritativnijih znalaca problema samoupravne ekonomije. Bio je kandidovan (na prijedlog društva ekonomista SAD) za Nobelovu nagradu iz oblasti eko¬nomije. Živi(o)(je) u Zagrebu gde je profesor na Ekonomskom fakultetu. Od 1956. godine kada je objavio prvu knjigu, dakle u proteklih trideset godina, Branko Horvat je objavio…” (23 knjige). Od kojih se iz zadnje, “Radna teorija cijena”, mogu postaviti pitanja aktualnim ekonomskim stručnjacima zašto je gospodarstvo 2014.godine u Hrvatskoj i šire u postojećoj teškoj situaciji”.

Smatrajući da ekonomija na kapitalističkim osnovama neće biti zadovoljavajući društveni oblik proizvodnje i da ozbiljan naučnik, naročito enomskih znanosti, može svoju nauku unaprijediti samo ostvarivanjem uvida u rad klasičnih teoretičara a posebno djelo i metod Karla Marksa. Horvat svoje izučavanje nastavlja na kritički osvrt marksove ekonomske znanosti. U prvom poglavlju “Radne teorije cijena” ukazuje na to što je Marks učinio a što i zašto nije mogao učiniti.
Nastaviti će se.

I.
Branko Horvat I
(citat)
“NAUČNI MARKSIZAM I NERIJEŠENI PROBLEMI EKONOMSKE I DRUŠTVENE TEORIJE”

“Svaka prava nauka otkriva nove istine o svijetu u kom živimo. Ta otkrića mogu biti univerzalna i tada trajno ulaze u naučnu riznicu čovječanstva (recimo Kopermikovo otkriće da se Zemlja okreće oko Sunca). Ona mogu biti parcijalna, pa daljnjim razvojem nauke bivaju inkorporirana u sveobuhvatnije sisteme unutar kojih predstavljaju posebne slučajeve (recimo Newtonova fizika u odnosu na Einsteinovu). Međutim, kasnija istraživanja mogu pokazati da su neka otkrića bila prosto pogrešna. Ta mogućnost definitivnog opovrgavanja osnovna je karakteristika nauke. Te mogućnosti nema u religiji, politici ili umjetnosti, dakle tamo gdje se radi o vrijednostima. Zbog toga je utvrđivanje pogrešaka jednako identificiranju nauke i njenog razvoja.
Iako su nastavljači Marxa, marksisti, ponešto doprinijeli razvoju nauke, taj je doprinos relativno mali u odnosu na ono što je uradio Marx (izuzetke predstavljaju O. Lange i M. Kalecki u ekonomiji i E. Fromm u socijalnoj psihologiji). Zbog toga ću, radi pojednostavljenja svog zadatka, analizu ograničiti isključivo na Marxov dopri¬nos. Zbog prostora koji mi stoji na raspolaganju, ta analiza ne može prijeći okvire pregleda najvažnijih elemenata Marxovog opusa. Kod toga se ne mislim upuštati u popularna citatološka interpretiranja, jer je to za moju svrhu irelevantno. Primjenit ću, naprotiv, uobičajenu metodu naučnog dokazivanja i opovrgavanja. Da bih to uradio što egzaktnije, suzit ću pojam marksizma na njegovo naučno jezgro, što bi nesumnjivo i Marx sam uradio. Prema tome, neću raspravljati o vannaučnim komponentama marksizma, tj. o Marxovoj filozofiji, o Marxu kao proroku ili ideologu radničkog pokreta, niti o marksizmu kao pogledu na svijet.”

“1. MARXOV NAUČNI DOPRINOS”

“Marx je glorificiran ili osporavan više no bilo koji učenjak. A ipak, ako potražimo konciznu analizu njegovih naučnih doprinosa i pogrešaka, utvrdit ćemo da to u stvari još nije napisano. Karakteristično je u vezi s tim priznanje Josefa Schumpetera koji u svojoj monumentalnoj Historiji ekonomske analize piše da Marxov “rad nije analitičan u uobičajenom smislu pa autor ove knjige, urođeno nesposoban da ga pravedno ocijeni, treba da svoje profane ruke drži podalje od njega” . Razlog tome leži vjerojatno u činjenici što marksizam nije uobičajena parcijalizirana nuke-kao npr. darvinizam u biologiji-nije prosto ekonomija, već je mnogo šta drugo, gotovo univerzalna društvena nauka. Zbog toga, ispravna ocjena zahtijeva da se ta kompleksna univerzalnost uzme u (obzir. Uzgred da kažem, to je ujedno i razlog zašto je marksizam gotovo idealna doktrina i za divinizaciju i za vulgarizaciju. Autor takve jedne doktrine morao je biti neobično svestran erudit. Prije svega, Marx je klasično obrazovan pripadnik gardens inteligence svog vremena, s dobrim poznavanjem literature te klasične i suvremene kulture.”

“Po svom univerzitetskom obrazovanju, Marx je pravnik i filozof. Po svom osnovnom naučnom opredjeljenju, Marks je ekonomist. Kao ekonomist on je prostudirao praktički sve što je do tada u ekonomiji bilo napi¬sano, te mu po erudiciji nije ravan ni jedan od njegovih suvremenika. Njegova životna orijentacija – mijenjanje, svijeta – zahtijevala je opsežne historijske studije: ekonomske, socijalne i političke. A isto tako je zahtijevala i sociološka izučavanja. Materijalna sredstva za život zarađivao je – ukoliko ga Engels nije pomagao u dva navrata – kao urednik njemačkih radikalnih novina i kasnije, kroz čitav život, kao dopisnik američkih novina. To njegovo novinarsko angažiranje bilo je u uskoj vezi s njegovom političkom djelatnošću u njemačkoj revoluciji, raznim socijalističkim udruženjima i konačno u Prvoj internacionali.”

“Nakon ovog što je rečeno bilo bi ipak pogrešno ocijeniti Marxa kao zakasnjelu renesansnu ličnost. Nije se radilo prosto o širini obrazovanja i kreativnom učestvovanju u kuluturi svog vremena. Sva Marxova naučna i praktična djelatnost bila je podređena jednom jedinom cilju prevladavanju kapitalističkog poretka. Proizlazi da biti marksist, u smislu razumijevanja nastavljanja majstorovog rada, znači savladati sličan asortiman naučnih disciplina i praktičnih djelatnosti.”

“Usprkos svestranosti u Marksovom obrazovanju – sa stanovišta cilja koji je sebi postavio – bile su, dvije ozbiljne praznine. Marx nije mogao koristiti nikakvu ozbiljnu psihološku literaturu – naučna psihologija još nije postojala još manje je mogao upotrijebiti empirijska, psihološka istraživanja kojih nije bilo. Stoga, mada je sam došao do značajnijih intuitivnih uvida u psihologiji, posebno socijalnoj psihologiji(3) – potencijale ovih potonjih eksploatirao je tek sredinorn ovog stoljeća Erich Fromm – Marx je u suštini ostao produktom prosvjetiteljskog racionalizma. Taj racionalizam blokira njegove psiholoske uvide kad ih pokuša primijeniti na ponašanje društva koje analizira. Stvarni efekti socijalizacije, iracionalnosti masovnih pokreta, nacionalizam izmiču njegovoj analizi.
Nastaviti će se.

“Branko Horvat II
(citat)

“U Marxovom velikom opusu nema adekvatne analize motiviranja privrednih i drugih subjekata. Radnička klasa nije za nijega skup konkretnih ličnosti, vec historijskim shematizmom uvjetovana kategorija konstruirana na tipično racionalistički način njegova vremena: ako su historijski determinirani interesi ovavakvi i ovakvi, onda ponašanje mora biti takvo i takvo. Nije uočeno da su interesi posredovani psihologijom (npr. socijalizacijom) prije no što se stigne do ponašanja. Hegelijanske poštapalice o “klasi po sebi” i “klasi za sebe” ništa ne pomažu, a pojam radničke aristokracije, izmišljen od nevolje, nije primjenjiv.”

“Čovjek je za Marxa prvenstveno klasni čovjek i kao takav čovjek interesa. Da interesi igraju neobično važnu ulogu u racionalnim akcijama ljudi-to je nesumnjivo. Ističući značenje interesa-koje, na primjer Durheim ili suvremeni funkcionalisti ne zapažaju – Marx je učinio značajan doprinos objašnjenju ljudskog ponašanja. Medutim, interesi ne iscrpljuju ponašanje. Čovjek ima jednu duboku psihološku potrebu koju Fromm naziva potrebom za ukorjenjenošću, a Cohen potrebom za samoidentifikacijom. Interesi vode do identifikacije s klasom. Kulturna ukorjenjenost izaziva identifikaciju s nacijom, s rasom, s religijom. Samo socijalno – psihološka analiza može otkriti kakvo će biti stvarno ponašanje radničke klase u nekoj konkretnoj situaciji ili u čitavim historijskim epohama.”

“Kad analizira konkretne događaje svog vremena, Marx je toga potpuno svjestan. Kad se upusti u analizu epohalnih kretanja, on psihologiju supstituira logikom. Zato on svojim analitičkim aparatom ne bi mogao objasniti ponašanje njemačke radničke klase za vrijeme fašizma, apartheid južnoafričkih radnika, konzervativizam američke raidničke klase ili bezrezervnu podršku koju su u doba svjetska rata radnici dali svojim nacionalnim vladama u očiglednoj suprotnosti sa svojim interesima.”

“Druga praznina je nedostatak matematičkog obrazovanja. I opet osobno opravdanje da se do tog vremena pojavio svega jedan jedini matematički ekonoamist, “Cournot-koji je, simptomatično, jedini ozbiljniji economist toga vremena koga Marx nije zapazio – ne mjenja ništa na posljedicama. Nekoliko genijalnih analitičkih inovacija zaglavile su u numeričkim primjerima ili čak u direktnim pogreškama. Karakteristično je, da je isto nepoznavanje psihologije, odnosno matematike svojstveno svim marksistirna do generacije Fromma odnosno Langea i Kaleckog u 1930-im godinama, a “marksistima” je svojstveno i danas.”
Nastavit će se.

Branko Horvat III

Citat
“Nakon ovih uvodnih napomena pogledajmo Marxa prvo kao ekonomista.
Obično se smatra da je glavni doprinos Marxa u oblasti ekonomije radna teorija vrijednosti. No to mišljenje treba ozbiljno kvalificirati. U toj oblasti Marx je svoj analitički aparat u cijelosti nslijedio od klasičnih ekonomista Smitha i Ricarda, tako da ga se može smatrati posljednjim klasičarem. Ideja da je rad izvor vrijednosti može se pratiti od Cantilona (prva polovina XVIII vijeka). Kod koga je to poljoprivredni rad, pa do klasičara kod kojih je to svaki (proizvodni) rad. Socijalističke konzekvence tog postulata izveli su rikardijanski socijalisti: ako se vrijednost određuje radom, a profit je dio vrijednosti, onda je on proizvod neplaćenog rada. Rikardijanske socijaliste predstavljaju ova četvorica: William Thompsom(koji upotrebljava termin “višak vrijednosti”, John Gray (koji profit, kamatu I rentu porezom kojim vlasnici oporezuju rad nevlasnika, Tomas Hodgskin (koji rzlikuje kapital kao opredmećeni rad, od kapitala kao društvenog i čiji rad Labour Defedent iz 1825. Marx naziva “Vorzugliche Schrift”) i John Francis Bray (koji izračunava da stopa viška vrijednosti – iako je tako ne imenuje – iznosi 200%), (9). Na kraju dodajmo i to da je još Quesdnost;(10) za prometnu vrijednost potrebna je razmjena.

Iz ovih komponenti Marx gradi svoju teoriju vrednosti.
Prije svega, razlikovanja radne snage kao robe i rada kao stvaraoca vrijednosti pokazuje da nema potrebe za pretpostavkom neekvivalentne razmjene: radna snaga se prodaje po svojoj vrijednosti koja je, međutim, manja od vrijednosti koju stvara rad. Razlika — višak vrijednosti — odlazi vlasniku, a odnos te razlike i nadnice — stopa viška vrijednosti — predstavlja mjeru eksploatacije. Za¬tim, iz dvostrukog karaktera robe — upotrebne i promet¬ne vrijednosti — Marx izvodi dvostruki karakter rada — konkretni i apstraktni rad. Vrijednost robe određena je društveno potrebnim, radnim vremenom kod čega tržišne vrijednosti (cijene) osciliraju oko tako određene vrijednosti kao ravnotežne.
Ova teorija dovoljno je originalna da se može smatra¬ti značajnim naučnim dostignućem. No ona sama po sebi ne predstavlja nikakvo epohalno otkriće. Sad se, međutim, javlja Marx kao filozof i kao sociolog. Roba poprima fetiški karakter, rad i proizvodi rada otuđuju se od radnika, prisvajanje viška vrijednosti postaje osnova klasne dominacije, a ekonomska struktura generira sasvim određeni sustav društvenih odnosa koji se nakon Louisa Blanca naziva kapitalizmom.
To izvođenje karakteristika društvene formacije iz osobina robe — predstavlja izvanredno plodnu naučnu hipotezu i, u suštini, epohalno otkriće. Kod toga se ljudski rad javlja kao fundamentalna analitička kategorija koja onda omogućuje sintezu različitih disciplina kao što su ekonomija, sociologija i filozofija. Horizonti koji se time otvaraju imaju malo veze sa specijalistički interpretiranom rikardijanskom ekonomijom, što, na primjer, ni nobelovac Samuelson nije bio u stanju shvatiti.
Od analitičkih inovacija sigurno je najznačajnija ona sadržana u shemama reprodukcije u drugom svesku Kapitala. Radi se o kapitalnoj ideji cirkularnog toka robe i novca u ekonomskom procesu shematski prikazanom. Ni ovdje Marx nije sasvim originalan. Prethodio mu je Quesnay sa svojom ekonomskom tablicom, a njemu opet Cantillon (oko 1730) s raspodjelom društvenog proizvoda na farmere, zemljoposjednike i obrtnike. Međutim, umjesto historijski opterećenog razlikovanja proizvodne (poljoprivrednici) i sterilne klase, Marx uvodi modernu analitičku distinkciju između kapitalnih i potrošnih dobara. Tako dobiva dvosektorski model, koji je — nakon pauze od nekih osam decenija — razvijen tek poslije drugog svjetskog rata i danas predstavlja najupotrebljiviji analitički instrument u modeliranju ekonomskih procesa.

Marxu je taj model bio potreban da bi pokazao vjerojatnost strukturne neusklađenosti neplanirane tržišne privrede uslijed čega dolazi do ekonomskih kriza. On je na taj način, nekih šest i pol decenija prije Keynsa — što ovaj nije znao — oborio Sayov zakon prema kome svaka prodaja stvara potražnju u istom obimu: robe se ne trampe već prodaju i kupuju za novac, a novac nije samo sredstvo razmjene — kako je mislio Say — već ima i druge funkcije. Drugim riječima, kupovna moć i efektivna tražnja su različite stvari, utrženi novac ne mora biti potrošen, pa ponuda i potražnja ne moraju biti uravnotežene. Prema tome, Sayov zakon predstavlja zabludu, jer ponuda i potražnja nisu nužno usklađene ni po strukturi, ni po volumenu.
Sheme reprodukcije također anticipiraju modernu međusektorsku analizu kao i modeliranje privrednog rasta. Na kraju, razlikovanje stacionarne i rastuće privrede — u Marxovoj terminologiji proste i proširene reprodukcije — predstavlja fundamentalnu analitičku distinkciju, pa se Marx može smatrati pretječem moderne teorije rasta.
Međutim, zbog nedovoljnog matematičkog obrazovanja, Marx nije bio u stanju da iskoristi potencijal svoje analitičke inovacije. Sheme su obrađene pomoću ubitačnih serija numeričkih primjera koji zauzimaju desetke strana drugog sveska, na koji je Engels potrošio mjesece rada ispravljajući aritmetičke pogreške, a koje niti omogućuju iscrpnu analizu, niti omogućuju generalizacije. Te sheme zavodile su mnoge marksiste manjeg” kalibra na krivi put; najistaknutiji je slučaj Rose Luxenburg, čiji je osnovni rezultat iz njene knjige Akumulacija kapitala — nemogućnost kapitalističke reprodukcije bez osvajanja novih kolonijalnih tržišta — fatalno pogrešan, jer iz proizvoljnog numeričkog primjera izvodi neopravdanu generalizaciju. Modernom tehnikom iscrpna poruka shema dobiva se na svega nekoliko strana matematsko – ekonomske analize (v. pogl. III). No u obranu Marxa valja reći da još i danas jugoslavenski profesori, uz rijetke izuzetke, maltretiraju sebe i svoje studente numeričkim shemama i prave nedozvoljene pogreške.
Marxov rad pružio je mogućnosti i za druge analitičke inovacije koje on, međutim, nije iskoristio. Spominjem ovdje samo dvije. Kao teoretičar rasta, Marx je bio mnogo svjesniji ekonomskog značenja tehnološkog progresa, nego njegovi suvremenici, ali tu svoju intuiciju nije uspio formalizirati. On tehnološkom progresu prilazi kategorijama tehničkog sastava kapitala (što danas, pod imenom kapitalne opremljenosti rada, predstavlja jednu od četiri komponente apstraktne tehnologije i organskog sastava kapitala. Može se pokazati da se upotrebom pojmova organskog sastava kapitala i stope viška vrijednosti, može formirati klasifikacija tehnološkog progresa koja omogućuje izgradnju radne teorije cijena, a u teoriji rasta identična je s klasifikacijom Roya Harroda, razvijenom neposredno pred rat. Radi postavljanja problema u potrebnu vremensku perspektivu valja dodati da je zadovoljavajuća ekonomska analiza ekonomskog progresa razvijena tek u posljednjih trideset godina.
Druga neiskorištena inovacija je jedan neobičan fenomen koji sam ja nazvao amortizacionim multiplikatorom. Marx, je studirajući ekonomski rast zapazio da se amortizacija i zamjena ne poklapaju pa se tako javlja višak akumulacije iza koga ne stoje nikakvi realni troškovi. Obratio se pismom Engelsu, kao praktičnom tvorničaru, da mu objasni što se u praksi dešava s tim viškom. Engels nije shvatio problem već mu je odgovorio navođenjem računovodstvene prakse. Nakon razmjene pisama, Marx je napustio daljnji rad na tom problemu…
Nastaviti će se…

Leave a Comment

Related Articles

For democracy. For equality. For socialism. For a sustainable future and a world that puts people before profits. Join the Communist Party USA today.

Join Now

We are a political party of the working class, for the working class, with no corporate sponsors or billionaire backers. Join the generations of workers whose generosity and solidarity sustains the fight for justice.

Donate Now

CPUSA Mailbag

If you have any questions related to CPUSA, you can ask our experts
  • QHow does the CPUSA feel about the current American foreign...
  • AThanks for a great question, Conlan.  CPUSA stands for peace and international solidarity, and has a long history of involvement...
Read More
Ask a question
See all Answer